Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik u novom javnom istupu još jednom je demonstrirao politički obrazac koji godinama obilježava njegovo djelovanje – negiranje suvereniteta Bosne i Hercegovine i svođenje njenih građana na pripadnike vjersko-etničkih kolektiva.
Povod za Dodikove poruke bila je reakcija na odnose između Sarajeva, Zagreba i Beograda, ali je vrlo brzo postalo jasno da nije riječ samo o političkom neslaganju oko tumačenja Dejtonskog sporazuma. Dodik je otišao korak dalje, predstavljajući Bosnu i Hercegovinu kao prostor na kojem Srbija i Hrvatska imaju pravo politički djelovati u ime svojih sunarodnjaka.
Tvrdeći da Hrvatska i Srbija imaju "identična prava kao i zajednički nivo BiH", Dodik je praktično pokušao susjednim državama dati status političkih arbitara u unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine. Takvo tumačenje nije samo politički sporno, nego i suštinski potkopava ideju da je Bosna i Hercegovina suverena država koja sama odlučuje o svojim unutrašnjim odnosima.
Još problematičniji dio njegovog obraćanja odnosi se na način na koji opisuje stanovnike BiH. Umjesto da govori o građanima ili konstitutivnim narodima, Dodik sukob predstavlja isključivo kroz religijsku prizmu.
"Hrvatska staje uz svoj hrišćanski katolički hrvatski narod, Srbija uz svoj hrišćanski pravoslavni srpski narod, a hrišćanske vrijednosti u BiH brane se od pokušaja majorizacije koje sprovode muslimani Bošnjaci", poručio je.
Takva formulacija nije bezazlena retorika. Njome se Bošnjaci svode isključivo na njihovu vjersku pripadnost, dok se Srbi i Hrvati predstavljaju kao dijelovi šireg kršćanskog političkog prostora kojem zaštitu trebaju pružati Beograd i Zagreb. Time se građanski i državni identitet Bosne i Hercegovine potpuno potiskuje u korist logike vjerskih blokova.
Ovakav narativ nije nov. On predstavlja nastavak politike prema kojoj Bosna i Hercegovina nije zajednička država ravnopravnih građana i naroda, nego prostor podijeljen između tri nacionalna korpusa iza kojih stoje njihove "matične države". Upravo je takva logika decenijama bila jedan od glavnih izvora političkih kriza i osporavanja bosanskohercegovačkog suvereniteta.
Posebno zabrinjava što Dodik zaštitu "kršćanskih vrijednosti" suprotstavlja navodnom "muslimanskom unitarizmu", čime političke nesuglasice pretvara u civilizacijski i vjerski sukob. Takav diskurs jednu vjersku zajednicu predstavlja kao prijetnju drugoj i dodatno produbljuje nepovjerenje među građanima.
Na kraju je Dodik ponovo zaprijetio opstanku države, poručivši da svaki drugačiji politički razvoj vodi "kraju ovakve BiH". Time je još jednom pokazao da umjesto traženja kompromisa unutar institucija Bosne i Hercegovine, svoju političku strategiju gradi na osporavanju njenog suvereniteta i produbljivanju etničkih i vjerskih podjela.
U liberalnoj demokratiji država pripada svim njenim građanima, bez obzira na vjeru ili naciju, dok susjedne države nemaju pravo određivati unutrašnje političke odnose druge suverene države. Upravo zato ovakav koncept politike, koji građane svodi na vjerske kolektive, a Bosnu i Hercegovinu na prostor nadmetanja Beograda i Zagreba, predstavlja primjer neslobodarskog političkog narativa.