Ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo Mladen Pandurević priznao je da je dosadašnji model subvencioniranja stambenog zbrinjavanja mladih bio loše osmišljen te da su subvencije dobijali i kupci stanova površine do 148 kvadratnih metara.
Prema njegovim riječima, dosadašnja politika uglavnom je pogodovala onima koji su i bez pomoći države mogli riješiti svoje stambeno pitanje, dok je iznos subvencije bio toliko mali da je, kako je slikovito rekao, bio dovoljan tek za kupovinu "dobrog televizora".
Ovakva ocjena predstavlja rijetko priznanje da univerzalne subvencije nisu postigle cilj zbog kojeg su uvedene.
Ako javni novac završava kod građana koji kupuju luksuznije ili znatno veće stanove, teško je govoriti o efikasnoj socijalnoj politici. Istovremeno, male subvencije često ne mijenjaju mogućnost kupovine stana onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Najava da će novi model biti bolje usmjeren prema mladima kojima je pomoć zaista potrebna predstavlja pozitivan pomak u odnosu na dosadašnju praksu.
Međutim, i dalje ostaje otvoreno pitanje da li subvencije uopće predstavljaju najbolje rješenje stambene politike.
Ekonomska teorija i brojna međunarodna iskustva pokazuju da subvencije kupcima povećavaju potražnju za stanovima. Kada je ponuda ograničena, veća potražnja često dovodi do rasta cijena, pa dio koristi od subvencija na kraju završi kod investitora i prodavaca nekretnina, umjesto kod mladih porodica.
Drugim riječima, država može pomoći pojedinim kupcima, ali istovremeno dodatno otežati kupovinu stanova svima ostalima.
Pandurević je najavio novi okvir stambene politike do 2030. godine, ali iz dosadašnjih najava proizlazi da će subvencije i dalje ostati jedan od glavnih instrumenata rješavanja ovog problema.
Time se ne otklanjaju ključni uzroci visokih cijena stanova u Sarajevu, poput ograničene gradnje, sporih procedura izdavanja dozvola, urbanističkih ograničenja i nedovoljne ponude novih stambenih jedinica.
Dugoročno gledano, povećanje ponude stanova i uklanjanje administrativnih prepreka gradnji vjerovatno bi imali snažniji učinak na dostupnost stanovanja nego nastavak politike subvencionisanja potražnje.
Ocjena: DJELOMIČNO SLOBODARSKI
Priznanje da je dosadašnji sistem subvencija bio loše usmjeren i da je javni novac završavao i kod kupaca velikih stanova predstavlja korak u dobrom smjeru. Međutim, predloženi pristup i dalje se oslanja na državne subvencije kao glavni instrument stambene politike, umjesto na reforme koje bi povećale ponudu stanova i omogućile tržištu da dugoročno snizi cijene. Zbog toga se radi o djelomično slobodarskom, ali ne i potpuno slobodarskom pristupu.